Etiopija ulazi u novi politički ciklus u kojem se formalna izborna pobjeda i realna sigurnosna situacija na terenu kreću u suprotnim smjerovima. Premijer Abiy Ahmed i njegova Prosperitetna partija ostvarili su ubjedljivu pobjedu na parlamentarnim izborima, osvojivši ogromnu većinu mjesta u parlamentu. Međutim, iza ove političke dominacije krije se zemlja koja je i dalje duboko podijeljena, opterećena nasiljem, regionalnim pobunama i rastućim strahom od novog građanskog rata.
Izborni proces, koji je trebao potvrditi političku stabilnost i reforme koje je Abij Ahmed započeo nakon dolaska na vlast 2018. godine, odvijao se u atmosferi ograničene političke konkurencije. Veliki dio opozicionih stranaka nije učestvovao ili je bio marginalizovan, dok su sigurnosni problemi spriječili otvaranje biračkih mjesta u pojedinim regionima. Time je izborna pobjeda, iako formalno ubjedljiva, ostala djelimično osporena u smislu njene inkluzivnosti i legitimnog političkog takmičenja.
Abij Ahmed je na početku svoje vladavine bio dočekan kao reformator. Njegovi prvi potezi, uključujući mirovni sporazum sa Eritrejom i otvaranje političkog prostora, donijeli su mu međunarodno priznanje, uključujući Nobelovu nagradu za mir. Međutim, optimizam koji je pratio njegov uspon brzo je počeo da blijedi kako su unutrašnje tenzije u zemlji eskalirale.
Danas Etiopija ostaje duboko fragmentirana država. Najozbiljniji izazov dolazi iz sjeverne regije Tigray, gdje je nedavni rat ostavio stotine hiljada mrtvih i duboke političke rane. Iako je mirovni sporazum potpisan 2022. godine formalno okončao sukob, odnosi između savezne vlade i lokalnih vlasti ostaju izuzetno krhki. Optužbe o kršenju sporazuma dolaze sa obje strane, dok se u regionu ponovo bilježe znakovi militarizacije i mobilizacije.
Situacija nije stabilna ni u drugim dijelovima zemlje. U regionima Amhara i Oromia djeluju naoružane grupe koje odbacuju centralnu vlast i nastavljaju pobunjeničke aktivnosti. Tokom izbornog dana, više biračkih mjesta nije ni otvoreno zbog sigurnosnih prijetnji, što dodatno naglašava činjenicu da država nema punu kontrolu nad svojom teritorijom.
Posebno zabrinjava dinamika odnosa između Etiopije i Eritreje. Nakon kratkog perioda približavanja i pomirenja, odnosi su ponovo pogoršani. Eritreja, koja ima strateški važnu obalu na Crvenom moru, optužuje Etiopiju za teritorijalne ambicije i „imperijalne težnje“, dok Abij Ahmed sve češće ističe potrebu za pristupom moru, što dodatno podiže tenzije u regionu.
Ova geopolitička nestabilnost dodatno se komplikuje optužbama o posrednom učešću Etiopije u sukobu u Sudanu, gdje se različite regionalne sile podržavaju suprotstavljene strane u građanskom ratu. Iako Addis Ababa negira te tvrdnje, percepcija uključenosti u regionalne sukobe doprinosi stvaranju slike Etiopije kao potencijalnog centra šire nestabilnosti na Rogu Afrike.
Upravo u tom kontekstu treba posmatrati i izbornu pobjedu Prosperitetne partije. Osvojenih 438 od 501 mandata ne predstavlja samo političku dominaciju, već i odsustvo realne opozicione konkurencije u institucionalnom smislu. Takva koncentracija moći, u kombinaciji sa sigurnosnim izazovima, stvara sistem u kojem formalna stabilnost može prikrivati duboku političku krhkost.
Međunarodni analitičari upozoravaju da Etiopija ulazi u period visokog rizika. Iako se ne očekuje trenutni povratak u puni ratni sukob, niz lokalizovanih kriza, nedovršenih mirovnih procesa i međusobnih optužbi između vlade i regionalnih aktera stvara potencijal za novu eskalaciju. Posebno zabrinjava činjenica da je povjerenje između ključnih političkih i etničkih aktera i dalje veoma nisko.
U Tigrayu, lokalne vlasti optužuju vladu za politički pritisak, dok se istovremeno pojavljuju izvještaji o prisilnoj mobilizaciji mladih. Vlada te navode odbacuje, tvrdeći da je riječ o bezbjednosnoj pripremi. Ovakvi kontradiktorni narativi dodatno otežavaju bilo kakav proces pomirenja i rekonstrukcije povjerenja.
Sve ovo ukazuje na jednu širu realnost: Etiopija je formalno ojačala centralnu vlast, ali je istovremeno izgubila dio političke kohezije koja je neophodna za dugoročnu stabilnost. Kako ističu analitičari, konsolidacija moći bez paralelnog političkog uključivanja različitih regiona može kratkoročno donijeti stabilnost, ali dugoročno povećava rizik od novih sukoba.
Pobjeda Abija Ahmeda i njegove partije predstavlja politički trijumf na papiru, ali ne i rješenje dubokih strukturalnih problema Etiopije. Zemlja ostaje rastrzana između nedovršenih ratova, regionalnih pobuna i geopolitičkih tenzija koje se prelijevaju preko njenih granica.
U takvom kontekstu, naredni period neće biti definisan izborima, već sposobnošću političkog sistema da spriječi ponovni pad u širi sukob koji bi mogao imati posljedice za čitav Rog Afrike.
Izvori: BBC, Reuters, International Crisis Group, African Union
