Kineska ekonomija posljednjih godina bilježi paradoks koji privlači sve veću pažnju ekonomista – prihodi stanovništva rastu, ali potrošnja, posebno među bogatijim stanovnicima gradova, ne prati taj trend. Naprotiv, podaci pokazuju da su pojedine kategorije gradskog stanovništva tokom pandemijskih godina značajno smanjile potrošnju, dok je istovremeno potrošnja na kineskom selu naglo porasla.
Prema podacima koji se navode u analizi, realni BDP Kine po stanovniku između 2018. i 2024. godine povećan je za oko 34 odsto. Gotovo identičnu sliku daju i podaci o prihodima domaćinstava: realni prihod po stanovniku u istom periodu porastao je za oko 35 odsto.
Istovremeno, ukupna nejednakost nije se značajnije mijenjala. Džinijev koeficijent, prema dostupnim podacima iz anketa domaćinstava, kretao se oko 39 do 40 poena, dok zvanični kineski pokazatelj, koji koristi detaljnije podatke, iznosi približno 46–47 poena.
Međutim, kada se pogledaju podaci o potrošnji, slika postaje potpuno drugačija.
Između 2018. i 2022. godine realna potrošnja u kineskim gradovima pala je za oko 16 odsto, i prema prosjeku i prema medijani. Istovremeno, potrošnja na selu porasla je za više od 50 odsto. Zbog toga se razlika između gradske i ruralne potrošnje značajno smanjila, dok je Džinijev koeficijent potrošnje pao za gotovo pet poena.
Takav rezultat teško se uklapa u podatke o prihodima. U gradovima su realni prihodi po stanovniku od 2018. do 2022. godine porasli oko 17 odsto, dok su se istovremeno izdaci smanjili 16 odsto.
To otvara ključno pitanje: gdje je završio novac koji građani nisu potrošili?
Jedno od mogućih objašnjenja jeste pandemija virusa korona, koja je dramatično promijenila svakodnevni život u Kini. Tokom perioda zatvaranja, ograničenog kretanja i prekida rada brojnih uslužnih djelatnosti, građanima je bilo mnogo teže da troše novac. Istovremeno, dio stanovništva koje je prije pandemije živjelo i radilo u gradovima vraćao se u ruralne krajeve, gdje je dio potrošnje i registrovan.
Treća mogućnost jeste jednostavno – štednja.
Podaci posebno ukazuju na ponašanje najbogatijih stanovnika kineskih gradova. Potrošnja najbogatijih jedan odsto gradskog stanovništva 2022. godine pala je na realni nivo koji je bio niži nego gotovo svih prethodnih godina nakon 2015. godine. U poređenju sa vrhuncem prije pandemije, njihova potrošnja bila je manja za oko 20 odsto.
Sličan trend zabilježen je i kod najbogatijih deset odsto gradskog stanovništva.
Ova grupa je 2018. godine činila gotovo trećinu ukupne potrošnje u kineskim gradovima. Budući da se oko 80 odsto ukupne kineske potrošnje odvija u gradovima, riječ je o veoma značajnom dijelu ukupne ekonomije zemlje.
Procjene iz analize ukazuju da je najbogatijih deset odsto gradskog stanovništva trošilo iznos koji je odgovarao približno 10 do 11 odsto kineskog BDP-a. Ako je njihova potrošnja do 2022. pala za oko petinu, to znači da je potrošnja ove grupe bila približno dva procentna poena BDP-a manja nego što bi se očekivalo na osnovu ranijih obrazaca.
Drugim riječima, moguće je da dio problema sa slabom kineskom potrošnjom nije posljedica samo niskih primanja stanovništva, već i činjenice da imućniji građani sve veći dio prihoda odlučuju da ne potroše.
Zašto?
Ekonomisti navode nekoliko mogućih razloga. Jedan je oprez nakon pandemije i povećana štednja za slučaj budućih ekonomskih neizvjesnosti. Drugi može biti starenje stanovništva i potreba za većim finansijskim rezervama. Mogući faktori su i dostupnost različitih finansijskih instrumenata, ulaganje novca umjesto njegove potrošnje, kao i iznošenje dijela kapitala iz zemlje.
Postoji, međutim, i druga mogućnost – da podaci o prihodima ne prikazuju u potpunosti stvarno stanje. Ako su prihodi bogatijih domaćinstava precijenjeni, tada bi pad njihove potrošnje mogao biti manje iznenađujući.
Posebno je zanimljivo poređenje grada i sela. Dok je gradska potrošnja između 2018. i 2022. pala 16 odsto, ruralna je povećana za više od 50 odsto. Ipak, ukupna potrošnja po stanovniku u Kini tokom tog perioda porasla je svega oko 1,2 odsto, što praktično znači stagnaciju.
To je u oštrom kontrastu sa rastom prihoda i BDP-a po stanovniku.
Podaci tako sugerišu da je tokom pandemijskih godina došlo do velikog pomjeranja obrazaca potrošnje, ali i do promjene ponašanja dijela kineskog stanovništva. Posebno među imućnijim građanima gradova, veći dio raspoloživog novca mogao je biti usmjeren u štednju umjesto u kupovinu robe, usluge, putovanja i druge oblike potrošnje.
Ovaj fenomen mogao bi biti važan za razumijevanje jednog od najvećih izazova kineske ekonomije – kako povećati domaću potrošnju i smanjiti zavisnost od investicija i izvoza.
Ako bogatiji slojevi društva nastave da povećavaju štednju, a ne potrošnju, samo povećanje prihoda neće nužno biti dovoljno da pokrene snažniju domaću tražnju. Upravo zato pitanje zašto kineska gradska elita štedi znatno više nego ranije postaje važno ne samo za statističare, već i za ekonomsku politiku Pekinga.
Analiza se zasniva na tri glavna izvora podataka: zvaničnim kineskim podacima o raspodjeli prihoda i potrošnji objavljenim u različitim izdanjima Kineskog statističkog godišnjaka, podacima Svjetske banke iz baze Poverty and Inequality Platform (PIP), kao i podacima iz nacionalnih računa Kine. Posebno su korišteni podaci o potrošnji domaćinstava razvrstani po percentilima, odnosno po stotim dijelovima populacije, što omogućava detaljniji uvid u ponašanje najbogatijih slojeva stanovništva.
(RTS.RS)
